Marx.ba

Da su nam prije deset ili petnaest godina rekli da će Bliski istok ponovno gorjeti, da će nafta preskakati 100 dolara, da će Fed držati kamate visoko, a da će američko tržište dionica i dalje djelovati gotovo uvredljivo mirno, to bi zvučalo kao loša šala.

Danas je to novo normalno stanje. Brent je ovih dana opet skočio iznad 100 dolara nakon novog zaoštravanja oko Irana i Hormuškog tjesnaca, dok je Fed u martu zadržao kamatne stope nepromijenjenima, uz poruku da je neizvjesnost i dalje visoka, a inflacija i dalje iznad cilja. U nekom starijem tržišnom režimu to bi bila formula za ozbiljniji strah. Danas je, čini se, samo još jedan razlog za kratku nervozu koju kupci brzo “pojedu”, pišu Financije.

Pravi paradoks ovog tržišta, ovdje tek počinje. Loše vijesti naprosto više ne funkcioniraju kao nekad. Svaka korekcija izgleda kratko, svako povlačenje djeluje kao privremena rasprodaja, a strategija “buy the dip” više nije tek investicijska fora s društvenih mreža nego gotovo osnovni refleks tržišta. 

Jedan od dokaza leži i u činjenici da su nedavno S&P 500 i Nasdaq nanizali sedam uzastopnih dobitnih dana čak i dok je nafta rasla, upravo iz razloga što su ulagači ponovno zaključili da će svaki stres, dok god ne preraste u potpuni haos, biti prilika za kupovinu.

Kako objašnjava analitičar i ekonomist Velimir Šonje, cijene su prije svega refleksija očekivanih zarada, pa dok nema jasne naznake recesije neće biti niti klasičnog medvjeđeg tržišta. 

Inače, čitava situacija ne tiče se samo psihologije, iako je psihologija važna. Američko tržište posljednjih je petnaestak godina odgojeno u svijetu u kojem duboki padovi traju kraće, a svaki ozbiljniji šok na kraju provocira istu reakciju: likvidnost, intervenciju, “spašavanje sistema”. Pandemija 2020. bila je konačni dokaz te promjene. Globalna ekonomija doslovno je stala, lanci opskrbe su pucali, ljudi su sjedili kod kuće, a tržište je nakon početnog šoka relativno brzo pronašlo dno i nastavilo prema novim rekordima. Tko je to gledao iz klasične perspektive recesije, morao je zaključiti da se pravila više ne primjenjuju na isti način.

Tu dolazimo do neugodnog, ali važnog zaključka: tržišta danas ne funkcioniraju samo na očekivanju zarada kompanija, nego i na vjeri da će sistem učiniti sve da spriječi stvarni kolaps. Nakon 2008. Fed je prestao biti samo čuvar cijene novca i postao čuvar same strukture financijskog sustava. I upravo je to najveća promjena naše ere. Nekad je recesija bila brutalno čišćenje viškova: kompanije propadaju, nezaposlenost eksplodira, likvidnost nestaje, tržište se “ispuhuje” kroz bol. Danas se recesija sve više tretira kao kvar koji se smije ublažiti prije nego postane smrtonosan.

To ne znači da su rizici nestali. Dapače, znači da su samo promijenili oblik. Umjesto velikih, deflatornih slomova kakvih se investitori i dalje instinktivno boje, dobili smo svijet kronične inflacije, skupljeg novca i stalnog manevriranja centralnih banaka između gašenja požara i hlađenja pregrijanog sistema. Fedove minute iz marta jasno pokazuju tu novu stvarnost: gotovo svi učesnici podržali su zadržavanje postojećeg raspona kamatnih stopa, uz ocjenu da je sukob na Bliskom istoku dodatni izvor neizvjesnosti. Drugim riječima, regulator više ne upravlja ekonomijom iz komotne pozicije, nego iz pozicije stalne odbrane.

Zato je i iluzorno pitati zašto tržište “ne pada kako bi trebalo”. Ono ne pada jer više ne vjeruje u isti tip završetka. Ulagači su naučili da ozbiljan sistemski stres više ne vodi automatski do dugotrajne depresije cijena imovine. Vodi do panike, zatim do reakcije vlasti, a onda najčešće do oporavka. To ne vrijedi uvijek i svugdje, ali dovoljno često da bi promijenilo ponašanje tržišta. Klasični medvjeđi investitor danas se ne bori samo protiv procjena i makro podataka, nego i protiv cijelog postkriznog režima koji je tržište naučio da je svako dublje spuštanje prije reset nego kraj.

U toj novoj logici inflacija postaje gotovo cijena opstanka. Ako je sistem odlučio da više neće dopuštati kaskadne slomove kakve smo gledali 1929. ili 2008., onda neko mora platiti račun. Taj račun ne dolazi nužno kroz masovnu nezaposlenost i bankrote, nego kroz sporije, upornije nagrizanje vrijednosti novca. Reuters je proteklih dana više puta upozoravao da rat u Iranu i skok energenata nose rizik tvrdokornije inflacije i viših kamatnih stopa nego što tržište očekuje. To je druga strana iste medalje: možda više nemamo česte duboke slomove tržišta, ali zato imamo kronično skuplji novac i stalni inflacijski pritisak.

Upravo zato ovaj mir na tržištu ne treba brkati sa zdravljem istog. Stabilnost indeksa ne znači da je sistem zdraviji nego prije. Samo znači da je postao ovisniji o intervencijama, očekivanjima i implicitnoj zaštitnoj mreži. Problem je što takav sistem s vremenom stvara svoje nuspojave: “zombi” kompanije koje opstaju zahvaljujući jeftinom ili dostupnom novcu, sve veću razliku između cijena imovine i realne ekonomije, te osjećaj gotovo institucionalne nepogrešivosti kod investitora. Kad tržište dovoljno dugo vjeruje da dno zapravo ne postoji, počinje se ponašati kao da rizik više nije ozbiljna kategorija nego samo kratkotrajna nelagoda.

I tu leži i možda najveća opasnost – ne u tome što tržišta odbijaju pasti, nego u tome što sve više sudionika vjeruje da više ni ne mogu ozbiljno pasti. To je psihološki trenutak koji je uvijek opasan jer samopouzdanje koje postane dogma prestaje biti zaštita i postaje slabost. Što duže tržište ignorira rat, naftu, kamate i geopolitičke lomove, to više raste uvjerenje da će svaki budući problem također biti riješen istim receptom. A upravo takva vjera najčešće završava time da tržište zaboravi ne kako pasti, nego zašto bi se uopće trebalo bojati.

Možda je zato najtačnije reći da Wall Street danas ne ignorira stvarnost zato što je ona bezazlena, nego zato što vjeruje da je postao veći od nje. A historija baš nikada nije bila nježna prema tržištima koja povjeruju u vlastitu nepobjedivost.