Marx.ba

Promjene unutar OPEC+ saveza i mogućnost veće proizvodnje Ujedinjenih Arapskih Emirata ponovno otvaraju pitanje koje je za evropsko tržište nafte važnije od same cijene barela: koliko je opskrba stvarno sigurna ako se globalna proizvodnja povećava, ali ključni transportni pravci ostaju izloženi geopolitičkom riziku.

Sedam članica OPEC+ saveza, među kojima su Saudijska Arabija, Rusija, Irak, Kuvajt, Kazahstan, Alžir i Oman, dogovorile su povećanje proizvodnih kvota za juni za oko 188 hiljada barela dnevno. Riječ je o trećem uzastopnom povećanju kvota, ali analitičari ga zasad uglavnom vide kao više simboličan nego tržišno presudan potez, posebno zbog poremećaja u ključnim pomorskim rutama i smanjene mogućnosti izvoza iz dijela Zaljeva.

Dodatnu neizvjesnost stvara izlazak Ujedinjenih Arapskih Emirata iz OPEC-a. UAE je godinama ulagao u povećanje proizvodnih kapaciteta, a izlazak iz formalnih ograničenja mogao bi toj zemlji dugoročno otvoriti prostor za brži rast proizvodnje. Reuters je prenio ocjenu Barclaysa da bi odluka UAE mogla dovesti do bržeg rasta opskrbe iz te zemlje nakon smirivanja trenutne krize, dok je ruska strana poručila da bi izlazak UAE iz OPEC-a u budućnosti mogao povećati globalnu proizvodnju i pritisnuti cijene naniže.

Na prvi pogled, veća proizvodnja trebala bi značiti niže cijene nafte. No aktuelni energetski trenutak pokazuje da tržište više ne reagira samo na pitanje koliko barela postoji, nego i na pitanje mogu li ti bareli sigurno stići do kupaca. Ako se proizvodnja UAE poveća, a pomorski pravci ostanu rizični, učinak na cijene mogao bi biti ograničen. Suprotno tome, ako se geopolitičke napetosti smire i izvoz iz Zaljeva normalizira, dodatni bareli iz UAE i labavija disciplina unutar OPEC+ mogli bi pojačati pritisak na pad cijena.

Za Evropu, a posebno za zemlje srednje i jugoistočne Evrope, ova razlika nije akademska. Regija je i nakon energetske krize ostala osjetljiva na poremećaje u dobavnim pravcima, premda se opskrbni lanci sve više preusmjeravaju i diversificiraju. U takvom okruženju fizička infrastruktura, terminali, naftovodi i skladišni kapaciteti postaju jednako važni kao i same odluke proizvođača u Rijadu, Abu Dhabiju ili Moskvi.