N. DEMIROVIĆ

U srcu Donjeg Vakufa leži duga i čarobna priča koja seže unazad vijekovima, priča o dubokoj vezi između majstora i drveta, o strasti koja pokreće i inspiriše svakog dana. Kako kažu, dio su nasljeđa koje je započelo davne 1901. godine, kada se njihova priča prvi put ispreplela sa drvetom. Tada je rođena pilana Feldbauer, na mjestu gdje je danas ugledna kompanija Malak Janj.

Ova kompanija je dio Malak Group sa vlasnikom iz Saudijske Arabije, a na čelu Malak Janja je direktor Ernad Smajić. Kako sam naglašava kompanija je devedesetih godina imala 30 radnika, kojima se dugovalo, bilo je dosta neizmirenih obaveza, a onda je stigao novi vlasnik i stvar se pokrenula.

Danas proizvode krevete na organski način, tu su još neki stolarski proizvodi, pa i prozori ako se radi o velikim narudžbama. Odnedavno izrađuju i mobilne kućice.

U razgovoru za Marx.ba direktor Smajić je govorio o firmi, stanju u industriji, tržištu, odnosu prema uposlenicima…

Kako je tekao oporavak nekada posrnule kompanije?

– Nije to bilo jednostavno, ali mislim da je za sve ključan način na koji smo se razvijali. Rekao bih da smo kao kompanija imali jedan organski rast. Jednostavno, vlasnici nisu tražili profit, nego se sve zarađeno ponovno ulagalo u razvoj i tako se došlo do određenog nivoa kojim svakako u ovom trenutku možemo biti zadovoljni.

Šta je to Malak Janj donio na tržište prije svega sa svojim organskim krevetom?

– Inovativativno je to što je jelovina, inovativno je to što smo jelovinu obojili da podsjeća na hrast i treba naglasiti da smo najveći prodizvođači kreveta od greda trenutno u Evropi. Nismo se takmičili sa postrojećim fabrikama u potražnji hrasta i bukve kojih trenutno fali, nego smo stvorili svoju nekonkurentnu granu, dakle mi smo sami sebi bili konkurencija, a može se reći da je za sve to kriva naša domaća pamet.

Šta su bili i ostali prioriteti kompanije i na šta ste posebno ponosni?

– Donji Vakuf jer bila jedna sredina koja je privredno bila dosta zapostavljena, kao i okolina Donjeg Vakufa, a moram reći da mi je prevashodno bio cilj da se obezbijedi veliki broj radnih mjesta jer u momentu kada sam ja došao tu, na jedno radno mjesto se prijavljivalo po 300 radnika. To je bilo strašno stanje u Donjem Vakufu. Tako da meni nisu prozvodi toliko bili bitni, koliko je bilo bitno da se obezbijede radna mjesta. Nismo željeli da radimo proizvod koji se napravi dosta brže i što jeftinije, nego smo osmišljali proizvod za koji treba dosta ruku i tako je nastao unikatan proizvod. Trebalo je dosta ruku, a opet ga je teško bilo kopirati, iako su Kinezi u dva navrata pokušali, ali na njihovu žalost nisu uspjeli jer trebala im je sirovina, nemašinska tehnologija, isključivo ruke i zanatstvo, da kažem poluručni rad. Tako da sam ponosan na proizvod, ali i ponosan sam na to što sam uspio ponuditi radna mjesta.

Koliko je danas uposlenih i kakvi su planovi kada se radi o radnicima?

– Bilo nas je 240 maksimalno uposlenih, a sada je nas je oko 180. Razlog je trenutna kriza na tržištu. Mi trenutno ne zapošljavamo nove radnike umjesto radnika koji odlaze iz razloga što se ne želimo dovoditi u rizik poslovanja. Trenutno je tržište baš ugroženo, mada bih u jednom momentu trebao zaposliti desetak novih radnika, ali je zaista turbulentno vrijeme u kojem je potrebno potpuno realno sagledavati situaciju kako se ne bi ugrožavalo poslovanje.

Koja su tržišta Malak Janja?

– Izvoz je 90 posto našeg poslovanja, a Njemačka je naše tržište broj jedan. Poslije toga dolaze Slovačka, Češka, a onda su tu Danska, Francuska, Austrija, Belgija, Nizozemska… Radimo i za SAD, a jedan dio nam odlazi i u Hrvatsku i Sloveniju, a uglavnom ima nas u cijeloj Evropi. Jesmo se u posljednje vrijeme odvažili da se pojavimo i više na domaćem tržištu i vidimo da stvarno ima prostora. Ponudili smo naše proizvode i domaćem stanovništvu i dobar je efekat.

Kako vidite budućnost industrije, ali i kompanije na čijem ste čelu?

– Kako se Bosna i Hercegovina približava Evropskoj uniji prva odumiruća grana je tekstil, nakon toga drvna industrija. Desit će nam se isto što se desilo Sloveniji i Hrvatskoj gdje je prestao s radom veliki broj fabrika. I kod nas se zatvorio veliki broj fabrika i u velikim problemima je ova industrija jer jednostavno prepušteni smo sami sami i ne mislim da tu sada država nešto može pomoći. Jednostavno, stanje takvo da će samo jaki ostati na nogama, a oni koji su zaduženi ili prezaduženi kreditima teško će opstati. Kina nalazi nove kanale da se pojavi na evropskom tržištu, tako da će sigurno biti izazovno. Ne samo zbog manjka naloga, nego zato što drvna industrija ne može ponuditi plate visokog nivoa. Drvna industrija je uvijek, pa i u bivšoj Jugoslaviji, bila grana potpomognuta od države, jer je perfektna za obuku ljudi, jer radi se s jeftinim materijalima, a s mašinama koje pariraju metalskoj industriji. Tako da se radnici naučeni u drvnoj industriji vrlo lako mogu preusmjeriti na metalsku industriju koja je visoko vrijedna industrija.

Mi smo preživjeli. Nismo opterećeni dugovima, nismo preinvestirani nekim skupim mašinama tako da nas ne tjera neka kamata ili rata koja bi nas uništila. Mi smo zdravi, imamo naloga, proširili smo se sada i na proizvodnju mobilnih kućica. Zaokružili smo jedan ciklus i imamo posla i preživjet ćemo i naredne izazove.

Koji su kanali marketinga na koje se oslanjate?

– Većinom smo za zapadne zemlje radili za kupca koji je krio proizvođača, zato što to Nijemci većinom tako rade. Oni jednostavno ne žele da se vidi proizvođač i ne žele da prave neki problem na tržištu. Međutim, svi znaju ko smo mi, posebno u zadnje vrijeme. Uz marketing koji radimo preko naše web stranice, sve više su posjećeni naši nalozi na društvenim mrežama, platforme koje nude bližu i bolju komunikaciju s ljudima.

Koliko su bitni ljudski resursi i kako su tu kod vas postavljene stvari?

– Mi stvarno nemamo problema s radnicima. Nemamo problema da ne možemo naći radnike. Stvar je u odnosu i stvar je nekih osnovnih postulata koji se zakonski podrazumijevaju, ali nisu ispoštovani, tipa da mi subotu i nedjelju ne radimo, evo sad će peta godina. Da ljudi u potpunosti imaju svoj godišnji odmor, da u pola dana mogu izaći napolje, da mogu uzeti pozajmicu od firme uvijek, da se prema njima ophodi kao prema ljudima, a ne kako se inače naučilo na neke loše načine odnositi. Jasno je da ljudima nije bitan samo novac nego i taj mir koji mogu imati boravkom u firmi.

VEZANO
Bosnia Property Show 2024: Bh. kompanije zasjale u punom svjetlu