Marx.ba
ESG (skraćenica od Environmental, Social and Governance) je termin koji se odnosi na skup standarda koji usmjeravaju korporativne politike kako bi bile u skladu sa konceptima održivog razvoja u oblastima životne sredine, društvene odgovornosti i korporativnog upravljanja.
Najznačajniji elementi zaštite životne sredine su: korištenje prirodnih resursa, energetska efikasnost, emisija štetnih supstanci u vodi i vazduhu, emisija ugljen dioksida, generisanje otpada, inicijative održivosti.
Neki od važnijih elemenata društvene odgovornosti su: bezbjednost i zdravlje na radnom mjestu, ljudska prava, zaštita podataka o ličnosti i privatnosti, obuke zaposlenih, politike različitosti i mogućnosti, programi za zajednicu.
Elementi upravljanja su: poslovna etika, prava vlasnika, komunikacija sa zainteresovanim stranama, posvećenost menadžmenta.
Pitanje je kako su nekretnine i ESG povezani? Nekretnine su glavna komponenta urbanog razvoja, troše prirodne resurse i takođe su glavni izvor emisija. Industrija nekretnina je odgovorna za više od 20% emisija ugljenika u svijetu, ali i za proizvodnju otpada, zagađenje i ukupnu potrošnju prirodnih resursa. Koristi više energije nego bilo koja druga industrija, a također se procjenjuje da će zgrade koristiti 12% ukupne količine svježe vode i generisati 30 posto ukupnog otpada u Evropskoj uniji. Do 2030. godine, svjetska populacija će premašiti 8 milijardi i očekuje se da će 60% ljudi živjeti u urbanim područjima.
Uz brojne inicijative, sektor nekretnina se u određenom dijelu već bavio ovim pitanjem, i već je došlo do značajnog pomaka ka ulaganju u ekološki održivije zgrade. Brojne kompanije su preduzele mjere tako što su počele da grade „zelene zgrade“. Zelene zgrade su dizajnirane da smanje negativan utjecaj na životnu sredinu i poboljšaju ukupan kvalitet života. Čak i u slučaju izgrađenih objekata, investitori teže zelenim sertifikatima pokušavajući da dostignu određeni nivo performansi i kvaliteta. Da bi se stekao zeleni sertifikat, zgrade se procjenjuju na osnovu niza sistema ocenjivanja koji se nazivaju Sistemi sertifikacije zelenih zgrada.
Dva najpopularnija sistema sertifikacije su LEED sertifikat iz SAD i BREEAM sertifikat iz Velike Britanije i dok su ova dva sertifikata veoma slična, način sertifikovanja zgrada je drugačiji. Dok se BREEAM sertifikat izdaje dva puta, za projekat i njegov završetak, LEED sertifikat se izdaje samo za završetak projekta. BREEAM je također najstariji metod sertifikacije ekološke održivosti zgrade i da bi se procijenila zgrada, koriste se licencirani procjenitelji koji ispituju dokaze u odnosu na kreditne kriterijume.
S druge strane, za LEED sertifikat, tim za projektovanje zgrade prikuplja podatke i šalje ih Savjetu za zelenu gradnju SAD, neprofitnoj organizaciji koja vodi program. BRE, Building Research Establishment, odlučuje da li zgrada ispunjava zahtjeve BREEAM standarda i shodno tome ih akredituje. BREEAM se smatra rigoroznijim u poređenju sa LEED-om.
Pet principa se mogu definisati kao ključni za pojam održivosti nekretnina.
1. Važno je da se svaka kompanija koja se bavi nekretninama pridržava najboljih standarda održivosti u svom poslovanju. Menadžment kompanija bi trebalo da bude odgovoran za praćenje učinka održivosti.
2. Drugi princip ukazuje da treba da se osigura da sve odluke doprinose poboljšanju održivosti životne sredine na lokalnom i urbanom nivou. Ovo se može postići saradnjom sa zakupcima, gradskim vlastima, urbanistima i planerima, kao i drugim ključnim zainteresovanim stranama.
3. Treći princip je posvećenost stalnom poboljšanju standarda i kvaliteta izgradnje novih objekata.
4. Četvrti princip podrazumijeva kontinuirano praćenje ekoloških performansi svih nekretnina i poslovanja sa nekretninama.
5. Konačno, identifikacija jasnih ciljeva za poboljšanje performansi ekološke održivosti i minimiziranje emisija gasova i štetnih supstanci je neophodna da bi se povećala upotreba obnovljivih izvora energije.
Zaključak: Veliki dio urbanog razvoja gradova zavisi od razvoja nekretnina. Da bi se obezbijedilo da čovječanstvo i u budućnosti ima održivu infrastrukturu i čistiju prirodu, praksa održivosti mora biti još više korištena u industriji nekretnina. Iz tog razloga, uvođenje principa koji postavljaju standardnu proceduru za sve zainteresovane strane ključno je za ekološku održivost nekretnina u budućnosti.
