Marx.ba

Pametan grad je koncept koji predviđa usvajanje pametnih tehnologija za razmjenu podataka, uključujući Internet inteligentnih uređaja (IOT) i informaciono-komunikacione tehnologije (ICT) kako bi se poboljšala energetska efikasnost, smanjile emisije gasova staklene bašte i poboljšao kvalitet života građana grada.

Ekonomska komisija Ujedinjenih nacija za Evropu (UNECE) i Međunarodna unija za telekomunikacije (ITU) zajednički su dale definiciju pametnih gradova. Oni su definisali da je pametan održivi grad „inovativni grad koji koristi informaciono-komunikacione tehnologije (IKT) i druga sredstva za poboljšanje kvaliteta života, efikasnosti gradskog poslovanja i usluga i konkurentnosti, istovremeno zadovoljavajući potrebe sadašnjih i budućih generacija. u pogledu ekonomskih, društvenih, ekoloških i kulturnih aspekata.”

Svima nam je poznat pojam informacione tehnologije (IT), koji se odnosi na upotrebu tehnoloških infrastruktura za skladištenje, preuzimanje i slanje informacija. Ali, kada govorimo o pametnim gradovima i informacionoj tehnologiji, spomnije se termin IKT, koji je više od običnog prikupljanja i prenosa informacija, on uključuje i razmjenu informacija između zainteresovanih strana kroz komunikaciju uz pomoć tehnologije.

Drugim riječima, pametan grad ima za cilj da stvori mjesto u kojem su informacije skoro pa savršene. Vjeruje se da savršene informacije, koje se u ekonomiji često smatraju nerealističnom teorijom, značajno poboljšavaju kvalitet života. Na primjer, ako svi potrošači i proizvođači znaju sve informacije o tržištu, uključujući cijenu, kvalitet i karbonski otisak svakog pojedinačnog proizvoda, potrošači mogu bolje da odluče šta bi trebalo da kupe, a proizvođači moraju da se takmiče po cijeni ili kvalitetu, što će sveukupno dovesti do boljih proizvoda na tržištu.

Pametan grad i životna sredina

Koncepti pametnih gradova se sve više usvajaju kao način da gradovi i urbana sredina smanje svoj karbonski otisak, potrošnju energije i zagađenje. Dakle, da bi grad bio ekološki prihvatljiv, moramo prvo prikupiti podatke o životnoj sredini. Na primjer, posjedovanje senzora za mjerenje kvaliteta vazduha u gradu može pružiti informacije koje su nam potrebne da bismo identifikovali uzroke i posljedice zagađenja vazduha. Sljedeći korak je analiza podataka kako bi se došlo do praktičnih rješenja i procijenili akcioni planovi.

U prošlosti je procjena efekata rješenja mogla biti skupa i dugotrajna. Ako rezultat nije zadovoljavajući, moralo bi se izmeniti rješenje i proći kroz isti proces sve dok se ne ispune ciljevi. Međutim, sa pojavom velikih podataka, stvari postaju mnogo jednostavnije jer se evaluacija može obaviti simulacijom, što može u velikoj mjeri smanjiti upotrebu resursa i vremena. Na primjer, oslanjanje na geografske podatke može biti daleko jednostavnije za odlučivanje o najprikladnijoj i efikasnijoj obnovljivoj energiji za grad i pronalaženje najboljeg mjesta za njeno korištenje.

Podaci povezani sa okruženjem nisu ograničeni samo na objekte, već se odnose i na ljude. Planiranje grada može biti mnogo efikasnije ako se pronađu i ispitaju podaci o ponašanju građana. Na primjer, transportna preduzeća mogu da mijenjaju svoje rasporede, kao što su rute i broj smjena na osnovu potreba građana. Sa takvim podacima možemo efikasno alocirati resurse i spriječiti značajne količine otpada. Procjenjuje se da će svaka osoba generisati 10 do 15 posto manje gasova staklene bašte, 30 do 130 kilograma manje čvrstog otpada godišnje i trošiti 25 do 80 litara manje vode dnevno optimizacijom korištenja energije i praćenjem karbonskog otiska.

Problem narušavanja privatnosti u pametnim gradovima

Na kraju krajeva, koliko bi grad trebalo da bude pametan? Ovo je pitanje na koje moramo odgovoriti. Na Zapadu, gdje su društva više kapitalistička i individualistička po prirodi, slobodan pristup i dijeljenje povjerljivih informacija koje se odnose na privatnost pojedinaca i korporacija na mnogo načina su u suprotnosti sa konceptom IKT koji je svojstven pametnom gradu.

Iako bi većina ljudi malo vjerovatno prigovorila postavljanju senzora za otkrivanje i mjerenje kvaliteta vazduha, druga je priča ako to narušava privatnost. Da li su svi građani i kompanije u obavezi da bude dio pametnog grada ili je to dobrovoljno? Koje informacije će izaći u javnost, a koje će biti povjerljive? Do danas, nijedno od ovih pitanja nije adekvatno rješeno uprkos implementaciji inicijativa pametnih gradova širom svijeta.

Prema John Gedgeu, kompjuterskom naučniku i bivšem direktoru Kancelarije za nauku za Sun Microsistems, Inc., da bi se grad razvio zaista pametan i zaista slobodan, potrebno ga je decentralizovati i zamijeniti postojeće aplikacije peer-to-peer aplikacijama, u kojima su svi podjednako privilegovani i imaju pristup istim informacijama. Ipak, decentralizacija je teoretski teška jer uključuje nacionalni suverenitet. Na primjer, prepoznajući potencijalnu prijetnju bitcoina, decentralizovane digitalne valute koja se takmiči sa američkim dolarom, Vlada Sjedinjenih Država donijela je odluku da je oporezuje. Decentralizacija aplikacija kreiranih za pametan grad je veoma teška jer je planiranje grada upravo posao vlade. Ne znamo koji će podaci biti otkriveni ili sakriveni.

Uprkos ogromnim koristima za životnu sredinu, pitanja u vezi sa privatnošću građana u pametnim gradovima moraju biti riješena. Za transparentnu zemlju, slobodan pristup podacima može poboljšati kvalitet života, ali za autoritarni režim, pametan grad se može koristiti kao alat za manipulaciju informacijama i kontrolu građana.