Marx.ba
U eseju na svom blogu Sam Altman ocrtava budućnost u kojoj umjetna inteligencija preoblikuje ljudske sposobnosti i društvo u cjelini. Autor oslikava sliku neviđenog napretka i prosperiteta, potaknutog brzim napretkom UI tehnologija.
Superinteligencija za nekoliko hiljada dana?
– U sljedećih nekoliko desetljeća moći ćemo činiti stvari koje bi našim djedovima i bakama izgledale kao magija, esej započinje, postavljajući ton za sveobuhvatnu viziju tehnološke transformacije. Altman tvrdi da ovaj skok u sposobnostima nije zbog genetskih promjena, već zbog kumulativne inteligencije ugrađene u našu društvenu infrastrukturu.
Jedna od najupečatljivijih tvrdnji u ovom tekstu je potencijalni vremenski okvir za superinteligenciju. Autor smjelo izjavljuje: “Moguće je da ćemo imati superinteligenciju za nekoliko hiljada dana (!)”, sugerirajući da bismo mogli biti na pragu tehnološke revolucije koja bi se mogla odviti unutar sljedećeg desetljeća, prenosi Bug.
“Duboko učenje je uspjelo”
Esej pripisuje ovaj predstojeći skok uspjehu dubokog učenja. “U tri riječi: duboko učenje je uspjelo,” Altman izjavljuje, pojednostavljujući složeni tehnološki krajolik u sažetu izjavu. I dalje: “U 15 riječi: duboko učenje je uspjelo, predvidljivo se poboljšavalo s povećanjem razmjera i posvetili smo mu sve više resursa.”
Gledajući unaprijed, Altman zamišlja budućnost gdje AI služi kao osobni asistent, tutor i rješavatelj problema. Predviđa: “AI modeli uskoro će služiti kao autonomni osobni asistenti koji obavljaju specifične zadatke u naše ime, poput koordiniranja zdravstvene skrbi.” Ova vizija se proteže na obrazovanje, zdravstvo i razvoj softvera, sugerirajući svijet gdje AI proširuje ljudske sposobnosti u različitim domenama.
Ako ne izgradimo dovoljno infrastrukture….
Međutim, autor također priznaje potencijalne poteškoće. Upozorava: “Ako ne izgradimo dovoljno infrastrukture, AI će biti vrlo ograničen resurs oko kojeg će se voditi ratovi i koji će uglavnom postati alat za bogate.” Ova izjava može se protumačiti na mnogo načina, od pravednog pristupa AI tehnologijama do potrebe za investicijama, koje njegova organizacija upravo traži i očekuje za razvoj robusne infrastrukture.
Unatoč nekim sumnjama, ukupni ton eseja ostaje optimističan. Altman vjeruje da je “budućnost toliko svijetla da joj niko ne može učiniti pravdu pokušavajući pisati o njoj sada,” predviđajući budućnost gdje trenutno nepremostivi problemi postaju rješivi. On zamišlja “zapanjujuće trijumfe – rješavanje klimatskih problema, uspostavljanje svemirske kolonije i otkriće sve fizike” koji postaju uobičajeni.
Nezamislim prosperitet paliocu lampi
Baveći se zabrinutostima o gubitku radnih mjesta, autor nudi nijansiranu perspektivu. Iako priznaje da će UI uzrokovati “značajne promjene na tržištu rada,” također izražava uvjerenje da će se “većina poslova mijenjati sporije nego što većina ljudi misli.”
Esej zaključuje snažnom analogijom: “Ako bi ulični palioc lampi mogao vidjeti današnji svijet, mislio bi da je prosperitet oko njega nezamisliv. A ako bismo mogli skočiti sto godina u budućnost od danas, prosperitet oko nas bi se činio jednako nezamislivim.” Ova usporedba služi za kontekstualizaciju veličine promjene koju autor predviđa, sugerirajući da stojimo na pragu transformacije jednako značajne kao industrijska revolucija.
Iako optimističan ton eseja i dalekosežna predviđanja mogu izazvati podizanje obrva među skepticima, on nedvojbeno predstavlja uvjerljivu viziju budućnosti vođene AI-jem. Dok stojimo na pragu onoga što autor naziva “Dobom inteligencije,” esej služi i kao poziv na prihvatanje potencijala AI-ja i kao podsjetnik na odgovornost koju nosimo u oblikovanju ove transformativne tehnologije.
