Marx.ba

Borba protiv 190 kilograma ambalaže koju godišnje proizvede svaki građanin EU je teška i mukotrpna. Nova uredba koju je prihvatio EP nešto mijenja, ali ne rješava sve probleme.

Želja Evropskog parlamenta je da se “planine smeća” koje stvaraju Evropljani smanje, u Njemačkoj je čak 225 kilograma godišnje, za najmanje 15 posto do 2040. godine, piše Deutsche Welle.

Prvi fokus je na sitnice u gastronomiji, ali se i te sitnice nagomilavaju na nekoliko tona godišnje: zapravo, više neće biti dozvoljeni besmisleni mini paketi šećera, začina, ali i kečapa ili putera koji se dobijaju u hotelima ako nisu samo od čistog papira. Takva ambalaža može biti higijenska, ali kako se navodi, ne samo da stvara otpad, već i troši hranu: za mnoge ljude, na primjer, jedna upakovana kocka putera je premalo, dve previše, a ostatak završi u smeću.

Plastično pakovanje voća i povrća sa sadržajem manjim od 1,5 kilograma više neće biti dozvoljeno u prodavnicama. Tu su i tanke najlonske kese u koje se u radnji stavlja odabrana roba, kao što bi folija kojom se umotava prtljag prije putovanja avionom trebalo da postane prošlost.

U principu, EP želi da koristi samo obnovljivu ambalažu, a evroposlanica Delara Burkhard (SPD) je uvjerena da će “novi evropski propisi o smanjenju količine ambalaže značiti da se kanta za kućni otpad neće tako brzo napuniti”. Ali u ovoj teškoj borbi protiv smeća, to znači i da možda neće biti kante za mješani otpad, ali će tada biti pune kante gdje se otpad odvaja za reciklažu.

Problem postoji čak i u slučaju neosporno ekološki prihvatljivih metoda pakovanja. U Francuskoj su se proizvođači sira digli na noge jer to nije samo stvar tradicije, već su uvjereni da će, na primjer, sir zadržati svoju pravu svježinu samo umotan u papir – i u kutiji od furnira. Tako su nastali izuzeci od ove evropske uredbe: ždrvo i vosak su izuzeti, prenosi Poslovni.

Još veću neizvjesnost izaziva odluka Evropskog parlamenta da u svim državama članicama uvede sistem depozita za plastične boce. Ovo je stari problem u mnogim zemljama, jer čak i ako potrošač plati bocu za jednokratnu upotrebu, zastrašujuća količina se nikada ne reciklira, a naknada se ispostavlja samo kao “kazna” za kupljeno piće. Ostaje da se vidi da li će ikada funkcionisati sistem gdje se u Rumuniji ili Estoniji može prikupiti depozit za flašu kupljenu u Portugalu.

Ono što je svakako za pohvalu je odluka da se konačno regulišu takozvane PFAS supstance, per i polifluorovana akrilna jedinjenja. Dug naziv, ali malten je magični sastojak u hiljadama varijanti, ne samo u prehrambenoj, već i u tekstilnoj i mnogim drugim industrijama.

To čini vašu vjetrovku otpornom na kišu, vaš stolnjak neosjetljivim na prljavštinu, vašu vreću pomfrita sposobnom da zaustavi masnoću. U šamponima, lakovima za nokte, kremama za brijanje, karminima, čak i “eko-prijateljskim” papirima ili bambusovim slamkama za piće se tretiraju PFAS-om kako bi bile vodootporne.

Najgore je to što se ova porodica jedinjenja naziva “vječne hemikalije” jer se u prirodi izuzetno teško razlažu. A poznato je i da neki od ovih sastojaka imaju strukturu veoma sličnu ljudskim hormonima – i neosporno utiču na naše zdravlje. Samo u Evropi, 2019. godine, procjenjuje se da je liječenje ovih poremećaja koštalo najmanje šezdeset milijardi eura.

U svakom slučaju, ova uredba ograničava upotrebu ovih jedinjenja.

– Nove granične vrijednosti štetnih PFAS sastojaka u ambalaži hrane povećavaju i zdravstvenu zaštitu građana. Utoliko su svi ovi propisi „ne samo dobra vijest za životnu sredinu, već i za potrošače u Uniji – uvjeren je Burkhardt.