Marx.ba

Nakon kraćeg predaha u zadnjem kvartalu prošle godine, ponešto izmijenjeni odnos snaga na tržištu iznjedrio je promjenu kratkoročnog trenda i rast koji je cijene sirove nafte vrlo brzo gurnuo iznad 80 dolara po barelu.

Unatoč relativno skromnoj izvedbi većine roba, sirova nafta od početka godine bilježi dvoznamenkasti rast cijene, pokazujući kako se svijet ne uspijeva riješiti ovisnosti o fosilnim gorivima. I neće tako skoro, tvrdi Amin Nasser, prvi čovjek saudijskog Aramca. Po njemu su čak i prognoze o silaznom trendu potrošnje tokom idućeg desetljeća naivne i preuranjene, piše Poslovni dnevnik.

Tržište sirove nafte u – deficitu

Doista, ništa osim (praznih?) obećanja zasad ne ukazuje na drukčiji rasplet – aktuelna proizvodnja jedva da je u stanju zatomiti globalne apetite. Zato svaki novi problem, bilo da je riječ o smanjenju ruske proizvodnje uslijed napada ukrajinskih dronova i nepovoljnih vremenskih prilika, ili pak o produženom putovanju tankera (osim ruskih i kineskih!) koji u širokome luku zaobilaze Sueski kanal i Crveno more, podiže tenzije na tržištu i cijene gura uzlaznom putanjom.

Osim što predstavlja direktan udar na standard potrošača širom svijeta, rast cijena nafte predstavlja ozbiljan problem i u borbi protiv inflacije, odgađajući priželjkivano smanjenje kamatnih stopa i primjenu ekspanzivnije monetarne politike koje bi trebalo djelovati stimulativno po ekonomsku aktivnost s obje strane Atlantika.

Kratkoročne prognoze pritom ne zvuče osobito ohrabrujuće – Međunarodna agencija za energetiku (IEA) revidirala je prijašnje, optimistično intonirane, projekcije te za ovu godinu sada najavljuje blagi pad ponude, mahom temeljen na pretpostavci kako OPEC do daljnjeg nema namjeru povećavati proizvodnju. To bi, dakako, u uvjetima rastuće potražnje trebalo biti dovoljno da se cijene (i to u najboljem slučaju!) zadrže na aktuelnim nivoima.

Sve navedeno spada u kategoriju kratkoročnih oscilacija, podložnih cijelom nizu faktora čiji je značaj i utjecaj gotovo nemoguće predvidjeti. Odmaknemo li se malo dalje od aktuelnih zbivanja i stvari promotrimo u nešto širem vremenskom kontekstu, priča poprima bitno drukčije konture i puno se više oslanja na geopolitičku pozadinu, baca ponešto drukčije svijetlo na fluktuacije cijena sirove nafte. I na još štošta toga.

Otkriva, recimo, drugu stranu medalje narativa o zelenim politikama i zaštiti okoliša koji brižljivo podvlači Bijela kuća, posljednje tri godine pod kontrolom američkih Demokrata. Možete to nazvati “uvažavanjem realnosti” ili “figom u džepu” pa, ovisno o tome, i interpretirati aktualne cijene. Dakako, u kontekstu sirovih činjenica.

Najviše od svih, ikad!

Najvažnija od njih stoji na internet stranicama američke Energy Information Administration. Tamo je sredinom marta objavljena kratka analiza tržišta sirove nafte u protekloj godini, iznad koje se ponosno kočoperio naslov: “Sjedinjene Američke Države su proizvele više nafte nego ijedna druga država, ikad”. Istini za volju, naslov navodi na pogrešan trag – ta tvrdnja, naime, na snazi je već godinama.

Tačnije, još od 2018. godine kada je američka proizvodnja sirove nafte, barem kada je riječ o dnevnom prosjeku na godišnjem nivou, dosegla 11 miliona dnevno. Rekord su prethodno držale Saudijska Arabija i Rusija, doguravši 2016. godine do 10,6 miliona barela dnevno. Isti je rezultat Rusija ponovila i 2017. godine, da bi iduće dvije godine još malo popravila (na 10,8 miliona barela dnevno).

Površnim promatračima možda nije poznato, ali Amerikanci su u međuvremenu odmakli još dalje i nakon kraće pauze uvjetovane pandemijom koronavirusa srušili rekord iz 2019. godine, za konačnu brojku od 12,9 miliona barela dnevno, ostvarenu u prošloj godini. Ta bi brojka, ako je vjerovati trenutnim projekcijama, do 2025. godine mogla još malo narasti.

Uostalom, proizvodnja sirove nafte na američkom teritoriju već godinama nezadrživo raste. Tačnije, od Velike finansijske krize 2008. godine, kada je iznosila tek mršavih pet miliona barela dnevno. Ilustracije radi, to je gotovo upola manja proizvodnja nafte u odnosu na količine koje su istodobno pumpale Rusija i Saudijska Arabija. Svaka pojedinačno. Da bi povukli odgovarajuću paralelu s usporedivim nivoom američke proizvodnje sirove nafte u prošlosti, trebalo bi se vratiti više od pola vijeka unazad.

Makar zaštita okoliša u to vrijeme vjerovatno nikome nije bila na pameti, taj rast cijena tek se očešao o segment američke proizvodnje. Oni stariji će se sjetiti kako je višegodišnji super-ciklus na tržištima roba, nastao na krilima zastrašujućih razmjera kineskog ekonomskog rasta, upravo 2008. godine cijene sirove nafte odnio sve do nevjerovatnih 150 dolara po barelu. Samo pola godine kasnije, cijene su skliznule ispod 50 dolara po barelu, ali je niz novih rekorda bio dovoljan da skrene ogromne količine svježeg kapitala u smjeru naftnih kompanija.

Impresivan zaokret

Na krilima tehnoloških inovacija (poput frakiranja i horizontalnog bušenja), ta se brojka u posljednjih desetak godina doslovno udvostručila i uvelike pomrsila planove tandemu najvećih rivala koji su imali najbolju namjeru zagospodariti tržištem.

O dominantnoj poziciji dvije naftne velesile (a danas i političkih saveznika) dovoljno svjedoči podatak kako su 2008. godine u ukupnoj proizvodnji nafte na globalnom nivoi učestvovale s čak 25 posto. Od tada do danas, njihov se tržišni udio nije značajnije mijenjao, ali je zato onaj američki porastao sa 6,7 posto na gotovo 16 posto, ustrajno držeći korak s potražnjom.

Tok događaja u promatranom periodu moguće je prikazati i u varijanti rastuće koncentracije terceta najvećih koji je 2000. godine osiguravao trećinu ukupne svjetske proizvodnje sirove nafte, da bi do 2023. godine taj udio narastao na čak 40 posto.

Svedemo li dostupnu statistiku na mjesečni nivo, 13,3 miliona barela dnevno, ostvarenih prvi put u oktobru 2023. godine, rekord je o kojem najveći rivali mogu samo sanjati. Dakako, tako nešto im u ovome trenutku ni ne pada na pamet jer bi iole značajniji pad cijene ozbiljno ugrozio ostvarenje planiranih budžetskih prihoda i zauzdao različite ambicije Moskve i Rijada.

Uostalom, i Amerikancima je trebalo dugo da nadmaše prethodni rekord od 12,8 miliona barela, postavljen još u januaru 2020. godine, koji je zasjenila pandemija koronavirusa i glasovita epizoda tokom koje su se cijene sirove nafte, makar i na nekoliko sati, spustile na – negativan teritorij.

Čak i da se okolnosti drastično izmijene, takvo nešto u kratkom roku naprosto je nemoguće. Štaviše, Saudijska Arabija je upravo odustala od planova povećanja proizvodnih kapaciteta na 13 miliona barela dnevno do 2027. godine, pažljivo birajući prioritete, naglašava EIA. To je u ovome trenutku očito – cijena. Zahvaljujući animozitetu koji uzajamno njeguju Joe Biden i Mohammed Bin Salman, svijet više ne može računati na popustljivost Saudijske Arabije koja danas Rusiju i Kinu doživljava kao saveznike.

Podrivanje konkurencije

Dok su Rusija i Saudijska Arabija taktizirale, limitirajući ponudu kako bi iskamčile više cijene, američka naftna industrija izbila je na čelo, ugrabivši značajan tržišni udio. Stvari bi se mogle dodatno zakomplicirati upravo zahvaljujući blokadi Sueskog kanala.

Naime, saudijska infrastruktura koncentrirana je na istočnoj strani arapskog poluotoka i za razliku od Rusije, naftu i naftne derivate u smjeru Azije otprema preko Perzijskog zaljeva te nije prisiljena pregovarati s neprijateljski raspoloženim jemenskim hutima. Nedavne vijesti pokazuju kako obilato koristi tu činjenicu, nudeći kupcima diskontirane cijene kako bi nadoknadila manje prihode (uslijed dobrovoljnog smanjenja proizvodnje).

Dijelom, čini se, i nauštrb Rusije, što pomalo podsjeća na konflikt s početka 2020. godine. Mnogi ga pamte kao “naftni rat” između današnjih saveznika, Saudijske Arabije i Rusije, a izbio je nakon što je Rusija jednostrano prekršila dogovor s članicama OPEC-a o solidarnom smanjenju proizvodnje koji je trebao zaustaviti negativan trend cijena.

Rusko soliranje Saudijska Arabija je žestoko kaznila, preplavivši tržište jeftinim sirovinama. Bio je tu ujedno i pokušaj udara na američku naftnu industriju ili barem segment proizvodnje nafte iz škriljevca kojeg, prema nizu procjena, cijene ispod 50 ili 60 dolara po barelu čine – neprofitabilnim.

U slučaju saudijske proizvodnje ta je brojka bliže granici od 20 dolara po barelu zbog čega svi proizvođači pozorno motre zbivanja na saudijskom poluotoku. U rezervi je neiskorištenih kapaciteta koji bi domaću proizvodnju u relativno kratkom roku mogli podići za dodatnih dva miliona barela dnevno, što bi u trenutnim okolnostima sigurno izazvalo intenzivnu korekciju cijena i ozbiljno naštetilo najvećim rivalima, piše u analizi PD.