Marx.ba
Četiri decenije profesionalni upravljači novcem mogli su da se oslanjaju na zakon: razlika između realnih desetogodišnjih prinosa američkih obveznica i cijene zlata se ponašala predvidivo – kada prinosi rastu, cijena zlata pada, i obrnuto. Taj zakon, međutim, izgleda da je prestao da važi 2021. godine.
Od tada, cijena zlata je zabilježila 43 nova historijska maksimuma – više ih je bilo samo 1979. godine – dok su prinosi na obveznice nastavili da rastu. U protekle četiri godine vidjeli smo kako se žuti metal probija na nove visine u odnosu na državne obveznice, čak i dok kamatne stope rastu – jasan znak razdvajanja ovog odnosa.
U normalnim tržišnim uslovima, cijena zlata i prinosi na obveznice su obrnuto proporcionalni. Kada prinosi rastu, investitori kupuju državne obveznice, naročito američke, jer se smatraju veoma sigurnim ulaganjem. To se obično dešava na štetu zlata, čija cijena tada opada.
S druge strane, kada prinosi padaju, cijena zlata raste jer su oportunitetni troškovi držanja zlata niži. Međutim, ova pravila više ne važe.
Ovo nije privremena anomalija, već promjena režima: obveznice, nekada oslonac tzv. „60/40“ portfolija (60% dionice, 40% obveznice), nisu izdržale test tokom inflatornog perioda od 2021. godine. Zlato, koje ne donosi prinos, po svim pravilima bi trebalo da gubi vrijednost kada rastu kamatne stope na druge investicije, ali to se nije desilo.
Naprotiv, zlato se pokazalo kao jedina likvidna imovina koja je dostizala nove maksimume čak i poslije volatilnosti povodom „Dana oslobođenja” u aprilu 2025. Drugim riječima, tradicionalni investicioni kompas ne samo da je pogrešno pokazivao pravac, već je potpuno izgubio orijentaciju.
Koji su glavni uzroci ovog razdvajanja? Centralne banke su samo tokom 2024. godine kupile više od 1.000 tona zlata, čime se udio zlata u globalnim deviznim rezervama stalno povećava. Od 2022. godine, potražnja centralnih banaka čini oko 25% ukupne globalne potražnje za zlatom. Dok zlatne rezerve rastu širom svijeta, istovremeno opada obim američkog duga u njihovom vlasništvu.
Ta uporna potražnja za zlatom stvara cjenovni prag ispod kojeg zlato teško može pasti. Istovremeno, pošto se sve više američkih obveznica pojavljuje na sekundarnom tržištu, njihove cijene padaju – a kamatne stope rastu.
Ovaj trend je posebno vidljiv u slučaju Narodne banke Kine, koja od 2018. godine postepeno smanjuje svoje vlasništvo nad američkim obveznicama. Istovremeno, postaje jedan od najvećih kupaca zlata posljednjih godina.
Direktno učešće monetarnih vlasti na globalnim tržištima zlata i obveznica stvara distorziju kakvu trenutno posmatramo.
Kako centralne banke povećavaju potražnju za zlatom, investitori pod pritiskom fenomena „strah da će nešto propustiti” (FOMO) ulaze na tržište nadajući se brzom profitu, što dodatno podiže cijenu zlata.
U srži svega toga nalazi se strah – strah od značajnih gubitaka usljed ulaganja u američku imovinu. Posebno u kontekstu ekonomske i političke neizvjesnosti povezane s predsjednikom Donaldom Trampom, čije odluke izazivaju volatilnost na tržištima dionica i obveznica.
Prodaja dugoročnih državnih obveznica više ne garantuje zaštitu tokom pada na berzi. Izvještaj kompanije Incrementum AG, jednog od vodećih istraživača tržišta plemenitih metala, pokazuje da je tokom svake recesione berze još od 1929. godine, zlato u prosjeku nadmašilo S&P 500 za više od 40 procentnih poena.
Prema istom izvještaju, sadašnji modeli vrednovanja investicionog zlata više ne važe. Incrementum vjeruje da će u budućnosti cijena zlata zavisiti od fizičkih tokova i odluka o upravljanju rezervama, a ne od oportunitetnih troškova posjedovanja druge imovine.
Zaključak: Od 2021. godine, zlato se otkačilo od korelacije sa realnim američkim prinosima. Investitori koji i dalje čekaju pad kamatnih stopa prije nego što povećaju izloženost zlatu, rizikuju da se oslanjaju na pokvaren barometar kao na vodič.
