Marx.ba

Nakon prvih valova operacije ‘Epic Fury’ (Epski bijes), vojni analitičari i ekonomisti pokušavaju izračunati cijenu kampanje koja je u samo nekoliko dana redefinirala Bliski istok.

Ubistvo vrhovnog vođe Alija Hamneija​ i udari na više od 1.250 ciljeva unutar Irana, kako je izvijestila administracija SAD, označili su početak operacije za koju američki predsjednik Donald Trump predviđa da bi mogla trajati do pet sedmica. No finansijska i resursna održivost rata postaje jednako važno pitanje kao i vojni ishod.

U rano jutro 28. Februara 2026., dok je većina svijeta još spavala, nebo iznad Teherana i Tel Aviva pretvorilo se u najskuplji zračni prostor na planetu. U nekoliko sekundi, koliko je trebalo izraelskom sustemu Arrow 3 da u hladnom vakuumu egzosfere presretne iransku balističku raketu, izgorjeli su milioni dolara.

Ako je devedesetih narativ bio da Iran ‘samo što nije’ postao nuklearna sila, 2026. taj je argument poslužio kao konačno opravdanje za operaciju koja je prešla granicu prikrivenih akcija i kibernetičkih sabotaža. Ostaje pitanje koje nadilazi vojnu strategiju, a to je koliko dugo zapadni saveznici mogu plaćati račun ovakvog rata i ko će ga na kraju stvarno podmiriti.

Milijarda dolara po danu: Američki račun

Prema prvim procjenama, Sjedinjene Američke Države su samo u prvih 24 sata operacije potrošile nevjerojatnih 779 miliona dolara. Ako se tome pribroji trošak pripreme i repozicioniranja snaga, koji iznosi dodatnih 630 miliona dolara, jasno je da američki porezni obveznici finansiraju operaciju čija dnevna cijena brzo premašuje milijardu dolara.

Također, čelični divovi poput nosača zrakoplova USS Gerald R. Ford, koji patroliraju regijom, ne poznaju pojam štednje, a njihov dnevni boravak na moru košta 6,5 miliona dolara, bez ispaljenog metka. Uz sve navedeno, SAD u korist nije išla ni činjenica da su već prvog dana izgubili u ‘prijateljskoj vatri’  iznad Kuvajta, u tri lovca F-15, a samo taj gubitak se mjeri se u stotinama milijuna dolara, piše Lider.

Račun Izraelske odbrane

Ipak, prava drama se ne odvija u ofanzivi, već u obrani. Tu matematika postaje perverzna, a sam Izrael za svaku dolaznu balističku raketu ispaljuje barem dva presretača kako bi se osigurala vjerovatnost pogotka veća od 90 posto. A kako se Izrael u posljednja četiri dana suočio s kišom iranskih projektila, procjene kažu da je za samo za presretanje potrošeno između 785 miliona i 1,1 milijarde dolara.

Paradoks je u tome što Iran napada oružjem koje je, u vojnim okvirima, ‘sitniš’. Dok jedna iranska raketa ili roj dronova Shahed (Shahed‑136 se grubo procjenjuje na 20–50 hiljada dolara), koštaju tek mali djelić onoga što Izrael mora potrošiti da bi ih zaustavio. Naime iranski projektil vrijedi koliko i luksuzna nekretnina, a izraelski presretač Arrow 3 košta nevjerovatnih 3,5 miliona dolara po komadu. To je rat u kojem se deset eura troši da bi se zaustavio jedan euro agresije.

Stručnjaci poput Christophera Preblea iz Stimson Centera upozoravaju da se ovdje ne radi samo o novcu. Čak i ako američki odbrambeni budžet nabubri na planiranih 1,5 biliona dolara, problem postaje fizička opipljivost inventara. Sofisticirane rakete poput Patriota ili sistema SM-6 ne silaze s tvorničkih traka poput pametnih telefona. Njihova izrada je mukotrpan proces koji traje mjesecima, a u  svijetu u kojem se zalihe troše u sedmicama, a obnavljaju u godinama, ‘Epski bijes’ bi se mogao pretvoriti u opasnu igru iscrpljivanja.

Čiji je račun

Na kraju, pitanje više nije ima li Iran kapacitet za eskalaciju niti može li Izrael tehnički odbraniti svoj teritorij. Pitanje je ko ima industrijski i fiskalni kapacitet za dugotrajno trošenje. Ako jedan dan operacije stoji više od milijarde dolara, a sofisticirani presretači proizvode se mjesecima, tada rat ulazi u fazu u kojoj pobjedu ne određuje preciznost sistema, nego dubina skladišta i otpornost budžet.

Historija pokazuje da velike sile rijetko gube zbog jednog poraza na ratištu, gube kada im matematika postane nepodnošljiva. Upravo zato ‘Epski bijes’ možda neće odlučiti generali, nego ekonomisti i inženjeri proizvodnih linija. A račun, kao i uvijek, na kraju stiže poreznim obveznicima, bez obzira na to na kojoj se strani nalazili.