Marx.ba

Kakao se najčešće gura u marginaliziranu grupu opskurnih roba o kojima se ne govori i ne piše previše. Pažnju investitora, a onda i šire javnosti, u pravilu je rezervirana za strateške sirovine poput nafte ili metala koji igraju bitno zapaženiju ulogu u kontekstu ekonomske aktivnosti.

A onda opet, s vremena na vrijeme se i te, marginalizirane robe, uspiju progurati na naslovnice, u pravilu zahvaljujući kojekakvim anomalijama i fascinantnim odmacima od dugoročnog trenda.

Figurirajući kao jedna od rijetkih svijetlih tačaka na tržištima roba, kakao je to zaslužio već prošle godine, uknjiživši impresivnih 61 posto rasta cijene. Iza ove brojke kriju se ozbiljno narušeni fundamenti, odnosno vrlo izražen nesrazmjer između ponude i potražnje, uvjetovan nepovoljnim vremenskim prilikama i drastičnim padom proizvodnje.

Spomenuti se skok cijena danas doima tek kao mlaka uvertira u haos s početka ove godine – u nepuna tri mjeseca, cijena (izražena terminskim ugovorima na InterContinental Exchange) porasla je za nevjerovatnih 130 posto!

Kakao se ovih dana, i to, da stvar bude još zanimljivija, u jeku berbe, na berzi plaća gotovo 10.000 dolara po toni, gotovo dvostruko više od prijašnjeg rekorda postavljenog davne 1977. pa nimalo ne čudi spoznaja da je cijena posljednji puta ubilježila pad na godišnjem nivou još u oktobru 2022. Od tada do danas, gotovo se – učetverostručila.

U međuvremenu se, barem naizgled, ništa bitno nije promijenilo – korijen problema i dalje je u nepovoljnim fundamentalnim odnosima. Procijenjenim deficitom od 400 hiljada tona za ovu godinu kumulativni manjak proizvodnje za protekle tri godine penje se iznad 700 hiljada tona. Ona prva brojka ujedno predstavlja i najveći godišnji deficit u posljednjih šezdeset godina (do pouzdanih je podataka prije toga nemoguće doći), otkrivajući prave razmjere nestašice elementarnog sastojka čokolade.

S obzirom na to da se ponuda ne može nositi s nabujalom potražnjom, pozitivna korekcija cijena kojom tržište nastavlja potragu za ekvilibrijem (ravnotežnom cijenom) logična je posljedica tog jaza. Uobičajeni obrazac zvuči prilično jednostavno – dramatičnim rastom cijene brojni će kupci, nakon što potroše dostupne (i sve tanje) zalihe, biti prisiljeni zadovoljiti svoje apetite i/ili domisliti se (manje kvalitetnim) alternativama.

Istodobno visoke cijene motivirat će proizvođače i iznjedriti rast proizvodnje koji će u konačnici ispeglati deficit i izazvati novu prilagodbu cijena, ali ovoga puta s negativnim predznakom. Ili barem tako stvari funkcioniraju na većini tržišta roba koja su izrazito cikličkog karaktera.

Međutim, prilično je nezahvalno prognozirati daljnji razvoj događaja, i to iz nekoliko razloga. Za početak valja uzeti u obzir iznimnu fragmentaciju ponude – kakao dosad nije previše zanimao velike korporacije pa umjesto ogromnih komercijalnih plantaža kakve dominiraju u nekim drugim poljoprivrednim kulturama, uzgoj kakaovca uglavnom je u domeni siromašnih ratara sa zapada Afrike.

Oni će, kako to obično biva, u ovoj priči vjerovatno najmanje zaraditi. Gana, Kamerun, Nigerija i Obala Slonovače čine ukupno 75 posto globalne proizvodnje (ostatak uglavnom pristiže iz Latinske Amerike), a otkupne cijene obično diktira država.

Kako navodi Bloomberg, otkupna cijena jedne tone za ovogodišnji je urod u Gani i Obali Slonovače fiksirana na mizernih 1.630 dolara po toni, i pitanje je u koliko mjeri rast cijena na globalnom nivou doista može potaknuti nicanje novih nasada. Drugim riječima, projekcija dramatičnog rasta proizvodnje u ovom se trenutku ne čini osobito realnom (a usto ni klimatske promjene ne idu baš na ruku proizvođačima).

Upitna je i reakcija kupaca jer je uz ovakvo poskupljenje sirovina dramatičan rast cijena čokolade prilično izvjestan. Dakako, dio viših troškova amortizirat će prehrambena industrija, ali i krajnji potrošači moraju iznijeti dio tereta, te se pomiriti s bitno višim cijenama, i to na duži rok, piše PD.