N. D.

Pred Bosnom i Hercegovinom su neminovni izazovi energetske tranzicije. Naša zemlja će morati učiniti mnogo toga kako bi se što više primakla na nivo drugih zemalja, prije svega onih u Evropskoj uniji. Posao jeste obiman, ali nema dileme da s tim treba krenuti odmah jer u nekim segmentima dosta kasnimo.

Na ovu temu razgovarali smo sa prof.dr Azrudinom Husikom, profesorom na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, stručnjakom koji može pomoći mnogo na putu onoga što je pred našom zemljom.

Šta očekuje Bosnu i Hercegovinu kada se radi o energetskoj tranziciji?

– Očekuje nas liberalizacija tržišta energenata. Posebno je tu značajno napomenuti liberalizaciju tržišta električne energije, što onda otvara put i za bržu dekarbonizaciju, odnosno obnovljive izvore energije i energijsku efikasnost.

Evropska unija uvodi takve tržišne mehanizme koji otežavaju, odnosno čine nekonkuretnom energiju koja dolazi iz fosilnih goriva. Mi smo se kao država opredjelili prema tome i ono što treba naglasiti jeste da uopšte ne bi bilo dobro preispitivati tu odluku. Naravno, svaka odluka se može preispitati, ali treba prihvatiti ono što smo već potpisali kroz Sporazum o energetskoj zajednici i Sofijsku deklaraciju, što uključuje zelenu agendu za zemlje zapadnog Balkana i klimatsku neutralnost do 2050. godine. Dakle, to je okosnica energetske politike BiH kao i zemalja Evropske unije. Odustajanje od takve politike bi ozbiljno ugrozilo puta ka Evropskoj uniji.

Koja je najbitnija karakteristika energetske tranzicije u svijetu, pa i one koja čeka nas?

– Glavna karakteristika energetske tranzicije jeste prelazak sa fosilnih goriva na obnovljive izvore energije uz tržišne mehanizme kao što je trgovanje emisijama stakleničkih gasova, gdje svi oni koji emituju određenu količinu stakleničkih gasova, u prvom redu ugljen dioksida, morat će plaćati dozvole za emitovanje. Ne radi se ni o kakvim kaznama ni penalima kako možemo čuti u nekim medijima, već je to jednostavno dodatni namet na energiju koja dolazi iz fosilnih goriva. Uz to tranzicija vodi ka decentralizaciji energijskog sistema i mogućnosti za građane da ulažu u vlastite elektrane i na taj način smanje svoje troškove za energiju ili da ostvare prihod od prodaje na tržištu.

Šta nam se može dogoditi ukoliko se u skoro vrijeme ne prilagodimo na takav sistem?

– Ako ne uvedemo sistem trgovanja emisijama i još neke druge mjere za dekarbonizaciju naša privreda će postajati sve manje konkurentna. EU je već od prije par mjeseci ozvaničila uvođenje mehanizma koji se odnosi na plaćanje dodatnih naknada na robu koja dolazi iz područja koja nemaju sistem trgovanja emisijama kao što ga imaju zemlje u EU, tako da svi oni koji uvoze robu iz zemalja kao što je BiH, moraju platiti dodatnu naknadu za svoju robu srazmjeno emisiji ugljen dioksida koja je nastala tokom proizvodnje te robe. Plaćanje naknade kroz ovaj mehanizam za emisije ugljen dioksida će početi od 2026. godine, do tada kompanije koje izvoze proizvode kao što su električna energija, proizvodi od čelika, aluminijuma i dr. moraju da izvještavaju o svojim emisijama.

Koliki bi to utjecaj moglo imati na bh. ekonomiju?

– Oko 10 posto izvoza iz BiH je pod utjecajem tog mehanizma, jer 10 posto roba koje su obuhvaćene tim mehanizmom (tzv. CBAM) izvozimo u Evropsku uniju, što znači da će već od 2026. godine, ako ništa ne poduzmemo u smislu dekarbonizacije tj. smanjenja korištenja fosilnih goriva, tih 10 posto izvoza će biti nekonkuretno na tržištu EU. Zbog dodatnog troška za preduzeća, bojim se da bi odgovor opet mogao biti zaustavljanje rasta plaća, zalaganje za jeftinu energiju i onda bismo ostali u nekoj pat poziciji.

Moramo energetsku tranziciju shvatiti ozbiljno i krenuti, ne samo u ono što se u javnosti dominantno vidi kada pričamo o energetskoj tranziciji, a to su novi kapaciteti o obnovljivim izvorima energije, nego puno šire moramo sagledavati energetsku tranziciju, od energetske efikasnosti kućanskih uređaja, zatim zgrada, organizacije energetike na lokalnom nivou kroz sisteme daljinskih grijanja, centraliziranih hlađenja, pripreme sanitarne vode itd., a sve s ciljem da upravljamo troškovima za energiju, a ne samo cijenama.

Šta je po Vama najbitnije kada se radi o energetskoj tranziciji?

– Sve gore navedeno je usko vezano za izazove koje donosi enegetska tranzicija, ali ono što je dominantno u medijima, a nažalost i u dijelu stručne javnosti jeste priča o tome koliko ćemo mi napraviti nekih novih kapaciteta za proizvodnju električne energije. Moramo početi od potreba za energijom, njih redukovati mjerama energijske efikasnosti, neke potrebe pomjeriti iz nekog perioda godine, sedmice, dana, u neke druge periode. Dakle, treba upravljati našim potrebama za energijom, uvesti sisteme upravljanja energijom u industrijska preduzeća, a paralelno s tim razmišljati kakav proizvodni miks da imamo do 2050. godine sa nekim prolaznim vremenom u 2030. godini.

Udio uglja u prizvodnji energije se mora smanjivati, kako gledate na taj proces?

– Kada govorimo o energijskom miksu u proizvodnji električne energije, onda treba imati na umu da moramo postepeno smanjivati udio uglja u proizvodnji električne energije upravo zbog tržišnih mehanizama koje sam pomenuo i nekonkurentnosti te energije i u sadašnjem trenutku, kada nemamo te mehanizme, a pogotovo nakon njihovog uvođenja što nas dovodi do onoga za šta je u proteklih nekoliko godina javnost najzainteresovanija, a to je da je prošlo vrijeme izgradnje novih termolektrana na ugalj, pa u tom smislu i neizgradnje Bloka 7 u Termolektrani Tuzla. To je projekat koji je bio aktuelan, ali s obzirom na dešavanja u proteklih pet ili šest godina, njegovo vrijeme je prošlo. Zakasnili smo s tom izgradnjom jer moramo do 2050. u potpunosti dekarbonizirati, tj. prestati proizvoditi električnu energiju iz fosilnih goriva. Jednostavno nema vremena da se Blok 7 napravi i da onda radi puni životni vijek da bi se ta investicija isplatila, bez obzira što bi to značilo gašenje nekih postojećih blokova i manju potrošnju uglja za istu proizvodnju električne energije. Postojeće termoelektrane na ugalj treba da nam posluže za energetsku tranziciju do 2050. godine.

Sada se tu otvara niz krupnih izazova kako sa ovako starim termolektranama, osim Termoelektrane Stanari koja je nova, a koja svoju energiju uglavnom izvozi, kako doći do klimatske neutralnosti do 2050. godine.

Koja bi preporukama bila vladama u BiH? – Vlade na svim nivoima trebalo bi da usmjeravaju podsticaje na energijsku efikasnost, a da prestanu sa praksom podsticanja potrošnje, ne samo električne energije, nego svih oblika energije. Da se da jasan signal svima i domaćinstvima, a posebno industriji da cijena električne energije, nažalost raste, i da je to neminovnost jer mi u BiH imamo cijenu električne energije koja ne odražava ukupne troškove njene proizvodnje, a ekonomija kaže ako ne platimo u cijeni, onda plaćamo negdje drugo. Onda čitavo društvo subvencionira tako nisku cijenu električne energije i nastaju znatno veći troškovi.

Naravno, moramo se pozabaviti i energetskim siromaštvom, a zbog toga trebamo imati programe vlada na svim nivoima, da onim domaćinstvima koja su ugrožena zbog povećanja cijena pomognemo, i da pređemo sa ove opšte subvencije svima, na selektivnu subvenciju za energiju. Da jasno razdvojimo ko je u potrebi za subvencioniranje (ne samo troškova za energiju već da im se pomogne da povećaju energijsku efikasnost), a ko nije i da se tako polako smanjuje broj domaćinstava koja su u energetskom siromaštvu kako bismo onda čitav energetski sistem stavili na zdrave noge. Sve u svemu, to je čitav niz suvencija, ne za cijenu energije, nego za energijsku efikasnost. Recimo nabavke kućanskih aparata, plaćanje razlike između uređaja A+ (što znači da troši malo energije) u odnosu na neki uređaj koji ima energijsku efikasnost F (troši nekoliko puta više od uređaja A+). To su vrlo jednostavni mehanizmi koji mogu pomoći domaćinstvima da troše manje energije.

Koji izazovi očekuju bh. industriju?

– S druge strane, industrija traži ograničenje rasta cijene električne, što može tražiti na neki ograničeni rok, ali bojim se da nas samo to neće nigdje dovesti. Paralelno s tim moraju aktivno raditi na programima povećanja energijske efikasnosti svojih preduzeća. Recimo, ja ne znam da li postoji podatak koliko BiH industrijskih preduzeća ima sistem upravljanja energijom, odnosno energetski menadžment. Trebamo vidjeti koliko su zainteresirani za izradu energijskih audita, da vidimo kako mogu smanjiti svoju potrošnju, jer mi u BiH po jednoj jedinici bruto domaćeg proizvoda trošimo oko četiri puta više energije u odnosu na zemlje EU. Dakle, to mora biti primarni cilj energetske tranzicije, a ne hoćemo li napraviti 1.000 ili 500 megavata solarne energije. Treba i to naravno, ali primarnije je da poradimo na energijskoj efikasnosti.