Marx.ba

Legenda kaže da je grčki vojni glasnik Filipid, svjedočivši pobjedi Grka nad Perzijancima na Maratonskom polju 490. godine prije Krista trčao bez prestanka preko 40 kilometara da o pobjedi izvijesti Atenjane. Tokom te trke, njemu posljednje jer se srušio mrtav nakon što je saopćio sretnu vijest, navodno je odbacio ne samo oružje, već i svu odjeću kako bi bio što lakši brži. Legenda je oživjela u modernom sportskom olimpizmu, maraton je postao jedna od 9 originalnih disciplina na prvoj olimpijadi u Ateni 1896. godine. Bio je i ostao neka vrsta kraljevske discipline, pojam ekstremnog napora i patnje, gdje je važno, baš kao Filipidu biti što lakši kako bi se što brže prevalilo dugih 42,195 kilometara. Vrhunski maratonci, uz ostale predispozicije, moraju biti vrlo lagani, piše Novi list.

Tako na primjer novopečeni maratonski rekorder, Kenijac Kelvin Kiptum, na svoju priličnu visinu za dugoprugaša od 188 cm ima oko 65 kg, što ga po opće prihvaćenoj tablici Indeksa tjelesne mase (BMI) klasificira kao pothranjenog. Dakle, „krvavi“ trening plus tjelesna predispozicija je nešto što je dugo određivalo formulu uspjeha u disciplini kojom već godinama dominiraju tamnoputi afrički trkači, preciznije oni kenijski.

No, čini se da u uskom krugu vrhunskih maratonaca na rezultate, odnosno vremena maratona, sve bitnije počinje utjecati tehnologija. Na stranu činjenica da je već i sam trening vrhunskog sportaša neki oblik znanosti, ovdje govorimo o novim generacijama „super tenisica“ kako su ih neki počeli nazivati, revolucionarnog oblika i od materijala poput karbona kakvi nisu korišteni u tenisicama za trčanje kakve poznajemo i koje se nisu bitno mijenjale skoro pola stoljeća.

Zapravo, svjedočimo nekoj vrsti tehnološkog „maratonskog“ rata tenisica između divova u proizvodnji sportske obuće, njemačkog Adidasa i američkog Nikea. I dok je prije nekih šest godina izgledalo da je Nike sa svojom revolucionarnom tenisicom Zoom VaporFly i kasnijim inačicama (Alphafly), konačno porazio konkurenciju jer su svi nositelji rekorda od tada do danas nosili Nike, stvar je ponovno zakuhao Adidas na ovogodišnjem Berlinskom maratonu prije dvije sedmice gdje je Etiopljanka Tigst Assefa istrčala stazu za 2 sata 11 minuta i 53 sekunde i srušila četiri godine star svjetski rekord za dvije minute i 11 sekundi. Na nogama je nosila Adizero Adios Pro Evo 1 koje su se netom prije rekordnog maratona našle u prodaji.

Za početak u online prodaju je pušten samo 521 par koji je planuo iste sekunde iako cijena para iznosi paprenih 500 dolara! Nakon istrčanog svjetskog rekorda u njima, Adidasu se smiješe još veći profiti. Teško je, a možda bi bilo i nepošteno tvrditi što je u toj tehnološkoj nutrci u kreiranju “super tenisica” kokoš a šta jaje. Rade li to velike firme zato da bi pomaknule granice ljudskih mogućnosti ili je motiv puno prozaičniji kad se zna da nema bolje reklame za neku tenisicu od obaranja rekorda u njoj. Za takvima će prvi posegnuti milioni joggera rekreativaca širom svijeta ne žaleći novca, iako su im za ono čime se bave daleko od nužnosti.

Naizgled, Adizero Adios Pro Evo 1 se doima kao i svaka druga moderna tenisica s predimenzioniranim đonom. Ustvari, to prediomenziranje iznosi 39 mm, točno milimetar manje od debljine koju Međunarodna atletska federacija propisuje kao graničnu za licencu za službena takmičenja. Tajna se krije u materijalu i njihovoj kombinaciji koja daje nevjerovatnu težinu, odnosno “lakoću” para ovih tenisica, nestvarnih 138 grama, što je oko 50 grama manje negoli (donedavno) revolucionarno lagane VaporFly Nike tenisice. Rekli bismo da je 25 grama po tenisici možda zanemariv “uteg”, ali treba imati na umu da vrhunski maratonac napravi oko 30 hiljada koraka za vrijeme utrke. Kad se tako gleda onda vrijedi pravilo zakona velikih brojeva, 50 grama više dignuti 30 tisuća puta zaista može biti odlučujuće za „skidanje“ rezultata za par sekundi. Ili čak par minuta.

Izgledalo je da će bitku 2023. u ratu tenisica za trčanje ove godine neočekivano odnijeti autsajder Adidas jer je Berlinski maraton mjesto gdje su se najčešće rušili svjetski rekordi. Zapravo, u posljednjih 20 godina svaki „popravak“ svjetskog rekorda u muškoj konkurenciji, a bilo ih je osam, postignut je u Berlinu. Za to ima nekoliko razloga i svi su vezani za tehničke uvjete. Prvo, organizatori Berlinskog maratona plaćaju velika maratonska imena da budu „zečevi“ i trče od početka tempo na nivou svjetskog rekorda. Drugo, jednako važno, od svih maratona koje Međunarodni atletski savez priznaje kao službene, berlinski ima najmanju visinsku razliku, samo 25 metara u 42 kilometara što će reći da je najravniji od svih elitnih maratona. Na kraju, za spomenuti je da se održava krajem septembra kad su mnogi maratonci na vrhuncu forme, kad je temperatura u prosjeku idealna, a vjetrovi rijetki. Dočim, u ženskoj konkurenciji očito neki drugi faktori su važniji od ovih tehničkih. U ovom stoljeću najbrži ženski maraton u povijesti istrčan je osam puta, ali samo dva puta u Berlinu, i to 2001., i sad prije dvije sedmice.

No, nakon ovogodišnjeg Berlina, Nikeu se dogodio neočekivani, gotovo holivudski scenarij. Na početku spomenuti Kelvin Kiptum, 23-godišnji kenijski atletičar se na Čikaškom maratonu ovu nedjelju zamalo postao prvi čovjek kojem je uspjelo istrčati maraton za manje od 2 sata (2:00:35). Dakako s tim rezultatom, srušio je prošlogodišnji rekord iz Berlina legendarnog sunarodnjaka Eliuda Kipchogea za 34 sekunde. Kiptum je neupitno nadareni dugoprugaš, no činjenica da mu je ovo tek treći istrčani maraton u karijeri, opet je pokrenulo pitanje tenisica. A one Nike koje je nosio u nedjelju jesu pomalo misteriozne. Nema ih još u prodaji, ali imaju licencu IAAF-a kao prototip zaveden pod nazivom „NikeDev163“. Da stvar bude zanimljivija, isti prototip u nedjelju je u Chicagu nosila i pobjednica u ženskoj konkurenciji Nizozemska etiopskih korijena Sifan Hassan s drugim najbržim rezultatom u historiji. Podataka o novom tehnološkom postignuću Nikea ima vrlo malo, pretpostavlja se po izgledu da je riječ o nadogradnji na već poznati AlphaFly model. Kakvoj, to ćemo očito tek saznati.

Čuju se glasovi u atletskom svijetu da tehnološki napredak po pitanju određenih tenisica za trčanje stavlja one atletičare koji ih ne nose u podređeni položaj, da je riječ o svojevrsnom „tehnološkom dopingu“.  No, kad bi se tako gledalo, sve što doprinosi boljem rezultatu sportista, sve one male tajne od prehrane, preko metoda treninga do tehnološki naprednije odjeće i obuće, koje nisu isti čas poznate svima, mogle bi se proglasiti dopingom. Kad bi se gledalo tako crno-bijelo mnogi rekordi, konkretno u maratonu u konkretnom trenutku, mogli bi se proglasiti nekom vrstom tehnološkog dopinga. Samo s jednog po tom pitanju može biti skinuta bilo kakva sumnja, onog legendarnog etiopskog trkača Abebe Bikile. On je pobijedio na maratonu Olimpijade 1960. i srušio dotadašnji svjetski rekord i s danas impresivnim rezultatom od 2 sata, 15 minuta i 16 sekundi trčeći po 42 kilometra rimske kamene kocke – bos.