N. D.
Dok se hiljade olimpijskih sportista bore za mjesto na podijumu u Parizu, neki koji završe na vrhu vratit će se kući sa više od zlata. Dok Olimpijske igre nagrađuju svoje šampione ogromnom slavom i mjestom u historiji sporta, tradicionalno odsutni su sjajni džinovski čekovi koje druga takmičenja dijele.
Iako Međunarodni olimpijski komitet (MOK) ne dodjeljuje novčane nagrade pobjednicima, on ne sprječava nacionalne vlade ili organizacije ili sportske federacije da podstaknu sportiste novčanim ili drugim nagradama. I ove godine, neke federacije su donijele revolucionarnu odluku da to urade na Igrama u Parizu. World Athletics, međunarodno vodeće tijelo za atletiku, objavilo je u aprilu da će osvajači zlatne olimpijske medalje u atletici dobiti nagradu od 50.000 dolara – prvu takve vrste za sportsku federaciju.
U maju je Međunarodna boksaerska asocijacija, kojoj je MOK prošle godine oduzeo vođenje turnira na Olimpijadi, zbog finansijskih i upravljačkih problema, rekla da će ponuditi 100.000 dolara bokserskim zlatnim medaljama, „dajući mnogima jasan primjer o tome kako međunarodne federacije treba da se ponašaju njihovi šampioni.”
Najave su se pokazale kontroverznim. Drugi savezi su tvrdili da takav potez “potkopava vrijednosti olimpizma” i da je nepravedan prema sportovima koji si ne mogu priuštiti da ponude novčane nagrade. MOK je tvrdio da bi se savezi trebali fokusirati na smanjenje nejednakosti u svom sportu umjesto na podizanje svojih pobjednika. U međuvremenu, sportska tijela i sportisti branili su zasluge nagrađivanja najboljih izvođača koji donose publicitet i prihode za Olimpijske igre i za svoje sportove i pozvali su da se više novca podijeli pobjednicima na svim olimpijskim događajima.
– Iako je nemoguće staviti tržišnu vrijednost na osvajanje olimpijske medalje, ili na posvećenost i fokus koji su potrebni da čak i predstavljate svoju zemlju na Olimpijskim igrama. Mislim da je važno da počinjemo negdje i osiguravamo da se dio prihoda koji naši sportisti ostvare na Olimpijskim igrama direktno vrate onima koji od Igara čine globalni spektakl kakav jesu, rekao je predsjednik Svjetske atletike Sebastian Coe u aprilu.
Osim odabranih federacija koje će isplatiti svoje šampione, neke zemlje također dodjeljuju bonuse onima koji kući donesu medalje, iako se ponuđene nagrade mogu uvelike razlikovati.
U onome što bi moglo biti najveća isplata za olimpijsku medalju, saudijske vlasti dodijelile su karatisti Taregu Hamediju 5 miliona rijala (oko 1,33 miliona dolara) nakon što je za dlaku propustio zlato, zadovoljivši se srebrom u Tokiju 2021. Druge bogate zaljevske države poput Bahreina i Katara, koje imaju historiju “krivolova” na strane sportiste unosnim ugovorima, također su poznate po tome što nude velike nagrade u zamjenu za sportske medalje. Katar je 2005. godine ponudio vrhunskom južnoafričkom plivaču Rolandu Schoemanu višemilionski ugovor, uključujući bonus od milion randa (preko 50.000 dolara) za svaku osvojenu olimpijsku medalju ili svjetsku titulu, iako je Schoeman na kraju odbio tu ponudu.
Osvajači zlatnih medalja u Hong Kongu, ako ih ima, na Olimpijskim igrama u Parizu dobit će među najvećim novčanim nagradama u ponudi: 6 miliona HK$ (preko 750.000 dolara), kao dio gradske šeme poticajnih nagrada za sportiste, koju sponzorira Džokej klub Hong Konga, gradski zvanični organizator klađenja. Slično, Singapur, kroz svoj Program nagrada Major Games Award koji je u velikoj mjeri sponzoriran od strane Nacionalnog odbora za lutriju, nudi preko 700.000 dolara za pojedinačne pobjednike, a naravno tu su nagrade i za ekipne sporove. Također daje 50% od gore navedenih iznosa srebrnim i 25% bronzanim. Međutim, do sada je samo jedan Singapurac ikada uspio osvojiti glavnu nagradu – plivač Joseph Schooling, koji je postao prvi i jedini njihov osvajač zlatne medalje nakon pobjede na 100 metara leptir na Olimpijskim igrama u Riju 2016. godine.
U međuvremenu, osvajači zlatne olimpijske medalje na Tajvanu, u okviru vladinog programa medalja, primaju preko 600.000 dolara i doživotnu mjesečnu stipendiju od oko 4.000 dolara. Druge vlade koje su ponudile (ili obećale da će ponuditi) svojim olimpijskim šampionima šestocifrene novčane nagrade uključuju: Indoneziju, Kazahstan, Maleziju, Maroko, Italiju, Filipine, Mađarsku, Kosovo, Estoniju i Egipat. U nekim slučajevima, sportisti dobijaju nagrade i od svojih vlada i od nacionalnih sportskih organizacija.
Indijska vlada nudi osvajačima zlatne olimpijske medalje 7,5 miliona rupija (oko 90.000 dolara), dok ih Indijska olimpijska asocijacija posebno nagrađuje sa 10 miliona rupija (oko 120. 000 dolara). U okviru programa Operation Gold Američkog olimpijskog i paraolimpijskog komiteta, osvajači zlatne olimpijske medalje primaju 37.500 dolara, dok osvajači srebrnih i bronzanih medalja primaju 22.500 dolara, odnosno 15.000 dolara. Nacionalne sportske organizacije također imaju svoje programe nagrađivanja sportista, a fond za medalju USA Wrestling Living The Dream nudi 250.000 dolara za zlatne olimpijske medalje, a USA Swimming nudi 75.000 dolara za iste.
U nekim zemljama, često pored gotovine, pobjedničkim sportistima se ostavljaju raskošne nagrade, od luksuznih automobila do stanova. Malezijske vlasti obećale su svojim sportistima automobile strane proizvodnje ako kući donesu medalje iz Pariza, dok u Kazahstanu olimpijski pobjednici imaju zakonsko pravo na stanove čija će se veličina razlikovati ovisno o boji medalja.
Nakon što je kineska sportska strijelac Yi Siling osvojila zlato u disciplini zračna puška na Olimpijskim igrama u Londonu 2012., vlasti provincije Guangdong, gdje je živjela, navodno su joj dale novčanu nagradu od 7,65 miliona juana (preko milion dolara), zajedno s automobilom vrijednim 30.000 dolara i alkohol napravljen po narudžbi. Drugi kineski sportisti, prema lokalnim medijima, dobili su skupe nove domove od kompanija za nekretnine.
Kada su se osvajači zlatne medalje u badmintonu iz Indonezije Greysia Polii i Apriyani Rahayu vratili kući nakon Olimpijskih igara u Tokiju, osim novčane nagrade od indonežanske vlade, lokalne vlasti i poduzetnici su njih obasuli i poklonima, uključujući krave, kuću, pa čak i vlastiti restoran sa ćuftama.
U međuvremenu, austrijski osvajači olimpijskih medalja ranije su primili filharmonijske novčiće u vrijednosti od 17.000 eura, popularni novčić u polugama nazvan po orkestru Bečke filharmonije. U Rusiji, olimpijski šampioni obično dobijaju 4 miliona rubalja (45.300 dolara), zajedno sa skupim stranim automobilima, stanovima, počasnim titulama i doživotnim stipendijama. Pobjeda na Olimpijskim igrama također se često pretvara u više nematerijalne oblike uspjeha, pri čemu mnogi visokoprofilirani sportisti, kao što su hrvač Aleksandar Karelin, umjetnička klizačica Irina Rodnina i gimnastičarka Svetlana Horkina, počinju karijeru u politici nakon povlačenja iz sporta.
U nekim slučajevima, samo kvalifikacije za Olimpijske igre dovoljan je razlog za kompenzaciju – irački fudbalski tim i dizač tegova Ali Ammar Yasser dobili su parcele zemlje, mjesečne stipendije i nagradu od 10 miliona iračkih dinara (preko 7.000 dolara) nakon što su osigurali svoje mjesto u Pariz.
Osim ponosa Ujedinjeno Kraljevstvo, zajedno sa zemljama poput Norveške i Švedske, ne nudi nikakvu novčanu nagradu svojim osvajačima olimpijskih medalja. Dok su neki sportisti jasno rekli da misle da treba da budu plaćeni, drugi misle da je to nepotrebno. Treba li reći da ni Bosna i Hercegovina nema propisanu nagradu za olimpijske medalje, ali nema ni medalja.
